Arheološki nalazi na teritoriji lapovskog atara ukazuju na postojanje naseobina od najstarijih vremena, sve do srpskog srednjovekovnog doba. Na karti praistorijskih nalazišta u Centralnoj Srbiji, Lapovo je označeno kao naselje bronzanog doba, dok je u antičko doba na ovoj teritoriji egzistiralo malo rimsko naselje na lokalitetu Šavac. U ranom srednjem veku, nešto severnije od antičke nekropole, osnovano je srpsko srednjevekovno naselje. (na potesima Klenovac i Samarna).
Prvi pisani tragovi o Lapovu, u kojima se ovo naselje pominje pod imenom Šavče, potiču iz 12. veka. Međutim, ovaj podatak nije dovoljno pouzdan. Znatno su pouzdaniji podaci iz doba nakon Kosovskog boja gde se naselje pominje pod nazivom Hlapova Poljana. Sredinom 19. veka naselje dobija današnje ime.
U turskim spisima iz 1516. godine, Lapovo se pominje i pod imenom Lipova, kao selo naseljeno stočarima.
Tokom austrijske okupacije severne Srbije, u prvoj polovini 18. veka, naselje Lapovo nalazilo se na ušću Lepenice u Veliku Moravu, u potesu Ključ. Sredinom 18. veka Lapovo je uneto u kartu Homanovih naslednika pod imenom Lupova, a 1788. godine i u Šumekovu kartu pod pravim imenom Lapovo. Sredinom 18. veka stanovnici naselja su se zbog poplava izmestili iz potesa Ključ u potes Kace, a potom u današnji Donji kraj. Nakon osnivanja Donjeg kraja, stanovništvo iz okoline Miljkovog manastira iselilo se u Gornji kraj, a spajanjem Donjeg i Gornjeg kraja nastalo je sadašnje naselje.
Zahvaljujući povoljnom ekonomsko-geografskom, a naročito saobraćajnom položaju, Lapovo se po oslobođenju od Turaka vrlo brzo počelo razvijati. Po želji i molbi stanovništva, Lapovo je 17. marta 1896. godine, kao tada, po žiteljstvu i broju poreskih glava, najveće selo u celoj Kraljevini i „lepa trgovačka tačka“, Ukazom kralja Aleksandra Obrenovića proglašeno za varošicu, a u znak sećanja na ovaj događaj, Opština Lapovo 17. mart obeležava kao Dan opštine.